Bila je srijeda, 26. veljače. Taj dan u našu školu trebali su doći Matko Marušić, autor knjige "Snijeg u Splitu" koju smo mi četvrtaši čitali za lektiru, i najbolji prijatelj i glavni lik knjige Vijeko Ivanišević. Trebali su doći u atrij škole za vrijeme petog sata, samo za četvrtaše.

Svi su bili uzbuđeni, pripremali su pitanja i crteže, a i male papiriće za autograme. Ja sam bio posebno uzbuđen, jer sam imao za njega zanimljivo pitanje. Htio sam ga pitati kad je išao u selo Katune, je li mu bilo ljepše tu, na selu ili u gradu. To me strašno zanimalo, jer ja isto idem na selo u Katune gdje je išao i on. Zanimalo me je li s prijateljima igrao iste igre kao i ja s rodicama i rođacima i kako je provodio slobodno vrijeme.

Stigli su. Iznenadio sam se. Uopće ih nisam tako zamišljao. Bili su "malo" stariji i "malo"  ozbiljniji. I on i Vijeko pričali su nam o dogodovštinama iz djetinjstva i o svom životu. Kad sam čuo da su njih dvojica prijatelji 63 godine, ostao sam začuđen. To je sigurno bilo prijateljstvo puno svađa i tučnjava, jer bez toga ne bi bilo pravo. Pitali smo gospodina Marušića svakojaka pitanja o poslu, o djetinjstvu, o svemu i svačemu. Pričali smo i bili sretni, a za neke stavke koje nam je rekao prestrašeni, uzbuđeni i radoznali. I tada je došao red na gospodina Ivaniševića. Pričao nam je kako je uvijek bio vragolastiji i neozbiljniji od svog prijatelja. Govorio je kako je bio najbolji vojnik u ratu i kako zna srušiti bunker. To je bilo zadivljujuće. Neki koji nisu stigli pitati ni jedno pitanje (među kojima sam bio i ja) bili su malo razočarani. Kasnije smo svi dobili autograme, zapljeskali, stavili torbe na leđa te sretni i zadovoljni pošli kući.

Putem do kuće s prijateljima sam razgovarao o jednom od najboljih dana u životu. Baš tom danu. Kad sam stigao kući svima u obitlelji pokazao sam autograme gospodina Marušića i Ivaniševića. Bili su zadivljeni. Rado bih ponovio taj dan. 

Luka Bosnić 4.d